Prošlog mjeseca, u Podgorici, u jednom od gradskih parkova koji gledaju na most Milenijum, u pauzi vožnje bicikla, odlučujem da sjednem na slobodnu klupu koja se ljulja i ima sjajan pogled na Moraču i okolna brda… Predivan, sunčani oktobarski dan i idealna prilika za kratak predah.

Nailazi grupa turista iz Poljske.

Obzirom da sam već 10-tak minuta bio na klupi, a oni pogledom traže da li ima neko slično mjesto u parku i za njih, kao “dobri domaćin” ustajem i nudim im moje mjesto. Jedan srednjovječni gospodin iz grupe pristaje, sjeda na moje mjesto i počinje da se ljulja a ja nastavljam komunikaciju sa njim i još tri osobe iz društva. Ćaskamo spontano i, između ostalog, pitam ih za utiske o Crnoj Gori.

Kažu da su tu već 11 dana, da su vidjeli predivne planine, stare gradove na moru, nacionalne parkove… Vidim da su generalno zadovoljni…Prelijep utisak o destinaciji koju su posjetili prvi put, po njihovim riječima, ipak kvari činjenica da su vidjeli dosta smeća i da su malo tužni zbog toga, jer im se sve ostalo jako svidjelo…

Nakon što su otišli prema aerodromu, pomislih u sebi po ko zna koji put, kako nam kao društvu nije uspjelo da tako jednu vizionarsku ekološku ideju sprovedemo u djelo. Postali smo, na papiru, ekološka država još 20 septembra 1991 godine. Kako je moguće da nam, nakon toliko vremena, nije pošlo za rukom da realizujemo u stvarnosti ovako jedan uzvišeni projekat.

Svi lideri, koji su u nekom vremenu vladali našom državom, su pričali da vole Crnu Goru, da se zalažu za njen prosperitet i tako dalje. Pa taj projekat je upravo simbioza i prosperiteta i razvoja i ljubavi prema svojoj zemlji…

SINERGIJA U CRNOJ GORI KAO NEOPHODNOST NJENOG OPSTANKA?

Crna Gora se suočava sa velikim unutrašnjim dubiozama i reforme su neophodne. Sva loša djela u društvu se kristalno vide. Smatram da smo kao država došli blizu svog kraja UKOLIKO se napokon ne “osvijestimo” počeći da radimo prave stvari. Domaći zadatak od Evropske Unije smo odavno dobili i dobijamo ga redovno. Čeka se izgleda ekipa koja će završiti neophodne reforme. Ogromna energija u Crnoj Gori se rasipa insistirajući na međusobnim razlikama umjesto da igramo na win-win opciju i koristimo sinergijski efekat.

Predlažem nekoliko stvari za koje smatram da je neophodno realizovati, kako bi Crna Gora ubrzala svoj rast, poboljšala standard svojih građana i zaista postala članica Evropske Unije:

1. Borba protiv korupcije i organizovanog kriminala:

Kompletiranje, zatim jačanje institucija zaduženih za borbu protiv korupcije i organizovanog kriminala;
Povećanje transparentnosti u javnim nabavkama i poslovanju državnih institucija;
Stvaranje nezavisnih tijela koja će pratiti i sankcionisati koruptivne radnje.

2. Podsticanje preduzetništva:

Kreiranje povoljnog poslovnog okruženja i smanjenje administrativnih prepreka za otvaranje i vođenje poslovanja;
Podsticanje razvoja malih i srednjih preduzeća kroz olakšavanje pristupa finansijama, obuci i mentorstvu;
Dodatni razvoj programa koji podržavaju inovacije i tehnološki napredak;
Smanjiti gap između trenutne atraktivnosti rada u javnom sektoru jer sve ankete pokazuju da u postojećim okolnostima mladi ne žele da rade u privatnom sektoru nego u državnom. Ako nastavimo ovako, bićemo društvo koje ubija preduzetnički duh!?

3. Profesionalizacija javne uprave:

Sprovodjenje reformi u javnoj upravi kako bi se osiguralo zapošljavanje najkompetentnijih pojedinaca po principu stručnosti, a ne političke pripadnosti. Čeka se politička partija koja će ovo stvarno da sprovede i da primjer za zdraviju budućnost;
Edukacija i osposobljavanje javnih službenika kako bi bili efikasniji i odgovorniji u pružanju usluga građanima. Trenutni nivo usluga države koja treba da bude efikasan servis svojim građanima je loš i u to se možete uvjeriti skoro svaki put kad treba nešto završiti.

4. Diversifikacija ekonomije:

Razvoj sektora koji nijesu toliko podložni sezonskim promjenama, poput turizma. Istrajavanje na postojećem konceptu čini nas izuzetno ranjivom ekonomijom. To može uključivati razvoj nekoliko ključnih sektora i to: informacionih tehnologija, energetike, poljoprivrede i drugih.
Investiranje u obrazovanje i istraživanje kako bi se stvorila kvalifikovana radna snaga koja može podržati raznovrsnu ekonomiju.

5. Očuvanje prirodnih resursa:

Razvoj održivog turizma s naglaskom na zaštiti prirodnih ljepota i očuvanju životne sredine;
Unaprjeđenje energetske efikasnosti i razvoj obnovljivih izvora energije radi smanjenja zavisnosti uvoza energenata;

6. Edukacija i obrazovanje:

Investiranje u obrazovni sistem kako bi se osiguralo visokokvalitetno obrazovanje dostupno svim građanima sa fokusom na praktičan rad u kompanijama za vrijeme studiranja;
Fokusiranje na razvoj vještina koje su relevantne za savremeno tržište rada;
Škole i fakulteti kasne sa isporučivanjem znanja koje je potrebno danas na tržištu rada i to je realan izazov u svijetu, ne samo kod nas.

7. Aktivno suzbijanje iseljavanja:

Stvaranje uslova za zadržavanje mladih i obrazovanih ljudi, uključujući pružanje atraktivnih poslovnih prilika i stimulansa. Sjever Crne Gore se alarmantno prazni i o tome se godinama samo priča;
Razvoj programa koji podstiču povratak iseljenih stručnjaka. Tu leži ogroman potencijal. Opet se vraćam na sinergiju!

8. Socijalna politika:

Razvoj socijalnih programa usmjerenih na podršku najranjivijim grupama društva;
Povećanje socijalne pravde i smanjenje jaza između bogatih i siromašnih. Ako smo u Ustavu stavili odredbu da je Crna Gora država socijalne pravde, onda to treba da osjete svi njeni građani, valjda.

Implementacija ovih mjera zahtijeva dugoročnu viziju, političku volju i saradnju svih relevantnih aktera u društvu. Važno je uključiti građane u procese donošenja odluka kako bi se osigurala šira podrška reformama. Ako se budemo kao zemlja bavili političkim revanšima, bez sinergije oko toga šta su nacionalni interesi Crne Gore – postavlja se realno pitanje da li smo uopšte dostojni ove prelijepe zemlje?

Zašto se ne bismo “iscrpljivali” do besvijesti oko ovih gore navedenih tema, umjesto što dajemo prostor prevaziđenim političarima koji konstantno nameću identitetska pitanja?

NEKI OD DOKAZANIH LIDERA U CRNOJ GORI

Da bi za nekog mogli reći da je istinski lider poslovne knjige kažu da bi ta osoba trebala imati dosta osobina poput znanja kako se komunicira, delegira, kako se vješto rješavaju a ne kako se kreiraju problemi… Jedna od mnogo bitnih osobina lidera je i empatija kao i zdrava saradnja sa timom koji isporučuje rezultat, stvaranje kulture u organizaciji i naravno lični integritet.

Hoćemo li kao društvo početi birati npr ljude poput Petra Porobića – crnogorskog vaterpolo trenera koji je sa svojim timom, osvojio zlatnu medalju na evropskom prvenstvu 2008 godine?
Ili, recimo Dragana Adžića, koji je osvojio zlatnu medalju sa ženskom rukometnom reprezenatcijom 2012?

Da li su oni do zlatnih medaja dolazili birajući u tim poznanike i rođake ili samo najbolje i najspremije u tom momentu?

Političari na previše mjesta omoguće “kompromis”, olabave standarde, onda u jednom trenutku, kada bilo kome od nas zatreba neka državna usluga, shvatimo uživo problem zvani – neefikasne institucije sistema.

Da li je nekome od odgovornih ljudi u Crnoj Gori palo na pamet da preispita ustavnu odredbu koja se odnosi na to da je Crna Gora ekološka država? Da se učini nešto konkretno po tom pitanju? Šta je sporno u određivanju visokih kazni za nekulturne i one koji nepropisno odlažu otpad?

Zašto kaznama ne bi instant disciplinovali našu naciju i nasilno joj nametnuli manire i kulturu? Kada su uvedene kazne za vezivanje pojasa tokom vožnje ili konzumiranja cigareta u zatvorenom prostoru, bilo je malo gunđanja u startu, ali svi su brzo prihvatili pravila, zbog sankcija.

PREISPITIVANJE

Jedna osobina koju imaju prave vođe, a koju sam namjerno izostavio s prethodnog spiska liderskih osobina jer je želim izdvojiti predstavlja sposobnost PREISPITIVANJA SVOG STAVA.

Ovaj pristup je blizak naučnicima.

Da li je moguće otići na veći nivo u bilo čemu a imati nepromijenjen stav?

Da li je Crna Gora došla do nivoa svijesti da je za dalji napredak, neophodno reformisati političke partije? Potrebni su novi ljudi sa drugačijim vrijednostima. Starima svaka čast. Ali, u novo vrijeme ne možemo više sa njima. Ne koristi se više NOKIA sa Simbian operativnim sistemom. A znamo da je nekad bila najbolja i da joj je baterija trajala po 7 dana. Za tim više nema tražnje na tržištu.

Stara škola je uvela “poslovnu praksu” da se u političkim strankama zapošljavaju ljudi sa kupljenim diplomama i to u javnom sektoru. Pričati da si patriota i raditi ovakve stvari je ružno i tužno. U privatnim kompanijama moraš imati i rezultat i znanje da bi radio.

Zašto država ne koristi mnoge dobre primjere u upravljanju koji postoje u privatnim kompanijama, gdje je doprinos svakog člana uslov za radni odnos? Potreban je drugačiji politički sistem vrijednosti koji će promovisati osobe koje stvarno vole Crnu Goru…

ODSUTNOST SUKOBA U IDEJAMA NE PREDSTAVLJA HARMONIJU VEĆ APATIJU

Kod tehnoloških kompanija i start-upova, “odsutnost sukoba u idejama” zapravo ne predstavlja harmoniju već apatiju. Zato se preispitivanje podrazumijeva i preduslov je rasta i razvoja.

Jedan od primjera iz kompanije “Pixar” koji govori u prilog tezi da je preispitivanje vrlo važno dogodio se menadžeru koji je svom “prvom” timu predstavio ideju za novi film. Kada je završio sa smjernicama oko potrebnih animacija i specijalnih efekata – rečeno mu je da će na to morati čekati najmanje 10 godina i za to izdvojiti 500.000.000 dolara! Njegova reakcija na to bila je da je smijenio cijeli tim i odabrao druge ljude iz kompanije za istu ideju i to tzv „crne ovce“ (inteligentni namćori koji se uvijek suprotstavljaju drugima).

Menadžer je svoje ideje realizovao birajući nezadovoljne ljude koji znaju bolje raditi, ali nijesu imali prilike to pokazati. Nakon što ih je povezao, makao im se s puta kako bi mogli slobodno razvijati svoje ideje – a oni su mu se odužili tako što su sve ideje realizovali i potrošili duplo manje novca u puno kraćem vremenu.

Jaki lideri angažuju svoje kritičare i postaju jači.

Slabi lideri ućutkavaju svoje kritičare i postaju jači.

Neki od mojih omiljenih autora u ovoj oblasti su Gary Vaynerchuk, Adam Grant i Simon Sinek (preporučujem njihove sjajne knjige “12 i po”, “Beskonačna igra” i “Razmisli ponovno”) kada pišu svoje knjige vole angažovati svoju privatnu kritičku mrežu. Adam ide toliko daleko da od njih traži nepristrasnu analizu svakog poglavlja! Iako je poznati profesor na Wharton School Univerziteta u Pennsylvaniji, čije knjige o organizacionoj psihologiji i menadžmentu imaju milione primjeraka, njegov ego ipak mu “dozvoljava” da konsultuje druge osobe oko sebe i dopusti im da ga ispravljaju dok piše, bez ikakvih problema.

ŠTA RADE LIDERI OBRAZOVNIH USTANOVA DANAS ČIJI PROGRAMI KASNE ZA ONIM ŠTO SE DEŠAVA NA TRŽIŠTU RADA?

Nažalost, tradicionalne obrazovne metode ne omogućavaju uvijek učenicima i studentima sticanje ovih navika. Za uspjeh u školi obično je potrebno ovladati starim načinima razmišljanja. Dok izgradnja uspješne i uticajne karijere zahtijeva nove načine razmišljanja. Oni sa najboljim ocjenama teško da će biti budući vizionari. Obično se ugnijezde u sistem umjesto da ga prodrmaju.

Da li imamo dovoljno podsticaja za kritičko mišljenje u obrazovnim ustanovama i da li razmišljamo o proizvodnji lidera ili striktno sledbenika/radnika?

ŠTA SE DEŠAVA KADA SE ZANEMARI PREISPITIVANJE

Preispitivanje nije samo individualna vještina. To je kolektivna sposobnost i u velikoj mjeri zavisi od kulture u nekoj organizaciji.

Slavna NASA odavno je primjer kulture performansi ili učinka – odnosno izvrsnosti u realizaciji planova. Iako je mnogo puta postigla velike stvari, u jednoj je situaciji upala u krug pretjeranog samopouzdanja i zato ću taj primjer podijeliti s vama. Kada se ljudi ponose svojim standardima i postupcima koji tek trebaju biti potvrđeni rezultatima, propuštaju se prilike za preispitivanje.

Nakon lansiranja svemirskog šatla “Columbia”, NASA-in inženjer tražio je jasnije fotografije kako bi ispitao oštećenje krila, ali ih menadžeri nijesu dostavili. Na kritično važnom sastanku za procjenu stanja shuttlea nakon polijetanja, inženjeri nijesu govorili.

Epilog je eksplozija space shuttlea koja se dogodila nakon katastrofalne politike analize rizika. Iako je ovo negativan primjer, vrlo je jasno vidjeti važnost pregleda u svakoj organizaciji.

To je samo pomoglo NASA-i da dodatno poboljša atmosferu otvorenosti i uključenosti svojih ljudi, kao i da stvori psihičku sigurnost u organizaciji.

Ovaj je slučaj pomogao da se dodatno podstakne kritički/drugačiji stav, zbog kojeg se niko od zaposlenih neće osjećati ugroženo.

IZBJEGAVAJTE ZAMKU PRETJERANOG SAMOPOUZDANJA: LEKCIJA KOJU I DALJE UČI JEDNA POLITIČKA PARTIJA

Sa primjera inostranih organizacija možemo preći na jednu domaću, donedavno dominantnu političku stranku. Tu se jasno vidi do čega može dovesti potpuni izostanak preispitivanja sistema rada sopstvene organizacije.

Godinama dobri izborni rezultati uljuljkali su dominantnu političku stranku do te mjere da je vremenom prestala postavljati najbolje ljude na ključne pozicije (zamijenjeni su lojalnima i nedovoljno kvalitetnima), čime je počela slati pogrešne poruke o vrijednostima u društvu, oglušila se na mišljenja međunarodnih partnera u vezi s ukazivanjem na loše prakse unutar organizacije.

Na sve to, skoro da je prestala slušati sugestije svojih članova o promjenama koje je potrebno sprovesti. Klasičan sindrom site mačke koji počiva na lovorikama prethodnih uspjeha, umjesto da preispita sopstveni način rada.

Epilog ovakvog ponašanja/ignorisanja je totalni gubitak koalicionog kapaciteta i značajan pad rejtinga.

lion

NAJGORA STVAR NAJBOLJIH PRAKSI

U kulturama gdje se mjere rezultati, ljudi se vežu za najbolju praksu. Nakon što se praksa proglasi najboljom, postoji opasnost da se zacementira. Vrijednosti tih praksi se propovijedaju i veličaju, a nedostaci se prestaju dovoditi u pitanje. Više nije bitno kako se proces može poboljšati.

Koliko znate kompanija (konkretno mislim na nekoliko njih sa finansijskog tržišta) koje su uspješne i koje su razvile vrhunski sistem prodaje, imaju odlične menadžere, odlične proizvode i što je “najgore” – već duže vrijeme imaju dobre rezultate. Upravo ti rezultati “olakšavaju” upadanje u zamku pretjerane samouvjerenosti.

Nešto kasnije, kao po pravilu, prestaju pratiti trendove, inovacije, konkurenciju – a nerijetko, zbog nepreispitivanja poslovnog modela koji je dugo donosio uspjeh, dolazi do poslovnog kraha.

Ima primjera i u drugim industrijama, a ja ću pomenuti neke koji su svima poznati. Grčko-kanadski biznismen, kreator pametnih telefona i osnivač BlackBerryja Mike Lazaridis školski je primjer kako upasti u zamku pretjeranog samopouzdanja. Jednostavno, više je volio tastaturu nego ekran osjetljiv na dodir.
Ponos uspješnog izuma stvorio je previše uvjerenja kod njega. Odbijao je obratiti pažnju na konkurenciju koja se razvijala u drugom smjeru, uprkos upozorenjima njegovih inženjera. Uživao je isticati vrline Blackberryja i brzo je osuđivao Apple-ove mane tada. U tome su mu puno pomogle poznate osobe poput Oprah Winfrey, koja mu je lično rekla da ne može zamisliti svoj dan bez Blackberryja. Nije bila jedina. Sasvim dovoljno da pomisli da je “vladar svijeta” i da ne treba ništa mijenjati.

Istovremeno, Blackberry u tom trenutku zauzima preko 50% tržišta pametnih telefona…

Vlasnik jednostavno nije dopuštao da se stvari preispitaju.Čak su se u početku i smijali Apple-u govoreći kako oni pokušavaju staviti računar u telefon. U međuvremenu, dok su “došli sebi”, već su bili nekoliko godina iza Apple-a…

UVAŽAVANJE MIŠLJENJA DRUGIH NA PRIMJERU KOMPANIJE “NIKE”

U inspirativnoj autobiografskoj knjizi “Umjetnost pobjede” osnivač Nikea, Phil Knight, pokazuje majstorsku “širinu” za mišljenje svojih saradnika i ljudi oko sebe. Gotovo sve najznačajnije stvari koje su kompaniju Nike “lansirale” na viši nivo osmislili su i predložili njegovi saradnici, a ne on!?

Njegovi saradnici su, između ostalog, predložili naziv kompanije Nike, po imenu grčke boginje pobjede – Nike.

Znak Nike izradila mu je mlada djevojka koja nije imala novca za matursku haljinu kada je upoznala Phila. Tada je napravila znak Nike za 35 dolara, taman koliko je koštala ta haljina. Kasnije, kada je kompanija postala uspješna, Phil joj je poklonio akcije kompanije Nike koje danas vrijede puno.

Ideja saradnje s poznatim sportistima (Michael Jordan, Tiger Woods i drugi) kako bi se povećala prodaja patika (jer su se jako mučili s poslovanjem prvih nekoliko godina) predložio je Philov saradnik, kao i ubacivanje vazdušnog đona u patike koji je lansirao prodaju (što je doprinijelo udobnosti ali i jedinstvenosti na tržištu)…

Iako je Phil kao prvi čovjek bio okrutan prema svojim zaposlenima, njegova mudrost da “čuje“ svoje zaposlene i primijeni njihove sjajne ideje dovele su Nike između ostalog do pozicije broj 1 u svijetu sportske opreme danas!

Navedeni primjeri imaju nešto zajedničko. Svi ovi uspješni ljudi koji su vodili svoje organizacije i ostvarili izvrsne rezultate u svom području djelovanja, bili su otvoreni u preispitivanju postojećeg modela svojih organizacija.

Kao što ranije spomenuh, preispitivanje je najbliže pristupu koji njeguju naučnici. Naučno razmišljanje daje prednost skromnosti ispred ponosa, sumnji ispred uvjerenja, znatiželji ispred konačnog suda.

Da li je ikada došlo do nekog izuma, novog lijeka, značajnog kvantnog skoka, neke ključne inovacije a da je sve ostalo nepromijenjeno?

Čini se da vještina preispitivanja postaje sve važnija…